Ušuškana u dekicu, sa toplim čajem pored sebe i knjigom u rukama, to je rečenica koja me najbolje opisuje a nije nužno vezana samo za zimsko razdoblje. Ne bih lagala kad bi rekla da sam cijelo ljeto patila za tim, kad se mogu opravdano sakriti u svoja četiri zida. To je moja meditacija, bijeg od stvarnosti a ponekad obaveza. Obaveza poput pisanja bloga. Da, svjesna sam da je toliko dugo bio zapostavljen da mu prijeti zaborav svega što sam proživjela proteklih mjeseci, čak ne toliko meni osobno jer medalje, slike, suveniri svjedoče onom što sam proživjela i postigla. Ali debelo sam upala pod zimski pokrivač, i ako se ne pokrenem i izbacim koje slovo, pregazit će me Božić a s njim i Nova 2018. Nova godina je vrijeme novih planova i ciljeva, nema smisla opterećivati je sa prošlošću pa čak ni kada je riječ o triatlonu.

Nije bilo dvojbe gdje sam stala i o čemu trebam pisati, čak ni oko naslova nisam puno razmišljala jer je u punom smislu te riječi zaista bila ljeto/jesenska kolekcija utrka, od kraćih super sprintova, sprintova do olimpijskog triatlona i prvih plivačkih maratona.

Nakon Ocean Lave svojedobno sam izjavila da idem na  zasluženi odmor, i tako je bilo planirano odmah poslije 4. Falkensteiner Punta Skala sprint triatlona. Uostalom čim je ljetna sezona započela i pritisnula me sa svih strana za ništa drugo nisam imala vremena niti volje.  Pomirila sam se s tim. Međutim, kako to obično biva u životu taman kad nešto prihvatiš, okolnosti se promjene i već si u drugoj poziciji. Kolo sreće se okrenulo, i ovaj put stalo na moju stranu,  trebalo je samo pomno razmisliti kako ću i na što iskoristiti  slobodne dane.

Dakle, što sam radila prošlo ljeto?  Odmah me asocira na horor film ali nisam proživjela ništa tako dramatično, niti je netko nestao prošlo ljeto, osim možda moje treme. Nisam bila dugo u nedoumici niti me je trebalo nagovarati da svaki drugi slobodan vikend posvetim utrkama za Kup Hrvatske u triatlonu. Nakon probijanja leda u olimpijskom triatlonu na Korčuli, nastavak kupa je uslijedio sa sprint triatlonom na Rabu i to je bila jedna od dražih utrka. Ne znam jeli to slučajnost ili možda neka otočna vibra ali kad god idem na otok uvijek me pogodi dobra ekipa, atmosfera i vrijeme pa čak i kad je ono kišno kao na Korčuli.

Ljetne vrućine su bile u punom zamahu, i dok je većina tražila osvježenje u moru a triatlonci iskupljenje u znojenju ja sam otišla na sjeverni Velebit kako bi ostvarila dugogodišnji mtb ili brdsko biciklistički san „Velebit Trophy VIII“. Mislila sam da sam dovoljno daleko pobjegla od vrućina,treninga  i da me očekuje samo lagana rekreacija po planinskim brežuljcima , i zezancija sa ostalim ljubiteljima prirode i mtb-a. Većim djelom i je bilo poput očekivanog ali nema zezancije sa Velebitom, vrlo brzo te podsjeti koliko si mal, nevidljiv, stiša um i usmjeri ga samo na najvažnije ljudske potrebe.

 Smijeha nije nedostajalo niti znoja s obzirom da smo već prvi dan krenuli sa usponom i da nas je više-manje pratila ljetna vrućina. Kao lagano zagrijavanje imali smo 53 km oko Lipovog polja da bismo prvi mtb đir završili sa usponom na Zavižan. Idućem danu sam se više veselila jer nas je čekao spust sa Zavižana i obilazak makadamskim putem do svetišta u Krasnom, posjet medvjedima u Kuterevu te ručak  u Otočcu. Tog dana koji je uostalom bio i naš zadnji, prešli smo 90-tak kilometara kako bismo se vratili na polazišnu točku kod Kosinjskog mosta. Čim sam se domogla auta i skinula prašnjavu obuću koliko god sam bila sretna što je konačno kraj pedalanju, toliko mi je bilo i žao. Jer taman kad priroda s tobom zavlada, a ekipa postane kao druga obitelj vrijeme je za povratak u civilizaciju. Jedno je sigurno, ovo je bio prvi ali ne i zadnji Velebit Trophy.

Ljeto se zahuktalo a s njim i triatlonska sezona. Uz posao kojemu je špica također ljeti bilo je teško pronaći vrijeme za treniranje ali to me nije spriječilo da kao padobranac upadnem i nastupim na sljedećim utrkama: 21. Zagreb Open olimpijski triatlon, 16. Zagorski sprint triatlon u Gornjoj Stubici, i 19. Marjanski đir olimpijski triatlon u Splitu.

TNT triatlon klub je također bio vrijedan ovo ljeto te je u sklopu Zadar Open Water lige organizirao svoju prvu TNT akvatlon ligu sa 1500 m plivanja na bazenu na Kolovarima i 4 km trčanja. Plivalo se od bazena do Foše, plivalo se kad nas je more mazilo poput ulja i kad nas je nemilosrdno valjalo u prvim kišnim jesenskim danima. Opravdano mogu reći da sam tada zaista i proplivala, jednom kad te more sa svim svojim izazovima isteše i od tebe napravi pravog plivača sve drugo se čini kao bonaca.  Između smijeha, hladne pive i dobrog druženja bili smo svjesni konkurencije, rezultata i rasporeda na listi za dodjelu nagrada. To se na kraju pokazalo kao glavna motivacija koja nas je tjerala u već prohladno rujansko more.

Kišna i tmurna jutra koja su nas pratila na zadnja 3 ZOWL i akvatlon natjecanja vrijedila su svake muke i uloženog truda, jer sam u konačnici osvojila pehar za drugo mjesto u kategoriji žene TNT akvatlon kupa 2017.  Na dodjeli sam bila toliko uzbuđena da nisam mogla dočekati da mi uruče pehar već sam bez lažne skromnosti posegnula za njim, poput djeteta kad ugleda svoju najdražu igračku. Uostalom da to on i jeste, nisam ga mogla kupiti niti dobiti, morao se osvojiti i tu je njegov najveći značaj. Zbog njega sam se jutro poslije pira bacila u hladno valovito more i ništa me nije moglo spriječiti da završim započeto.

Svako ljeto usvojim neku rutu za odlazak na kupanje i plažu, to se uglavnom ponavlja i prelazi u rutinu, ali ovaj put nije bilo tako predvidljivo. Na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti 05.08.2017 našla sam se na drugoj strani obale, točnije u Preku i trebalo je samo 4.5 km preplivati da se vratim doma. Dobrim i višegodišnjim plivačima to ne zvuči ništa spektakularno, ali u mojima ušima to je bio trkački maraton x2  jer je riječ o nepredvidljivom moru, o bezdanu koji me čeka na polovici morskog kanala a svakakve morske nemani pritom mogu izroniti. Gledanje u oči strahu i bacanje u isti, bio je izazov koji sam morala prihvatiti.

Iako sam kraul naučila plivati tek prije godinu dana, prilikom prijave za plivački maraton Preko-Zadar nisam se zamarala s tom činjenicom. Naprotiv, sve nedoumice, sumnjičavi upiti kako mojih tako i drugih padali su u vodu pred Danielovim iskustvom i znanjem, samo njegovo mišljenje je bilo mjerodavno. Imali smo plan, isplivati u roku time limita, i cilj pred sobom bazen Kolovare. Daniel je bio moj plivački partner, a kao pratioci velikodušno su se ponudili Mladen i Dujin brat na kajaku. Moj tim je bio kompletiran i spreman.

 O početnoj tremi ne treba puno govoriti, standardno prije svake utrke, grč u želudcu, zaleđen osmjeh i strah u očima.  Za razliku od trkačkih i triatlonskih utrka kod plivanja je uvijek jedan te isti pogled, plavetnilo sa svih strana, jedino što se izmjenjuje je ritam zaveslaja i disanja. Kako je Daniel držao pravac i dirigirao ritam plivanja, moja glava je bila rasterečena svih briga, tu i tamo izronila bi misao o morskim psima ali onda bih se sjetila do me sreća nikad nije toliko napustila, pa neće valjda ni tada. I zaista nije, putem nije me nitko pojeo već pratio! Par dupina u neposrednoj blizini (to sam saznala tek na kraju), i moj tata koji je skočio u more i uz par zajedničkih zaveslaja podigao moju motivaciju na razinu da niti La Manche ne bi predstavljao problem. Iznenađenje je bilo s tim veće što nisam znala da me je cijelo vrijeme pratio brodom na sigurnoj udaljenosti i bio moja nevidljiva podrška sve do tog nezaboravnog trenutka. Mojoj sreći nije bilo kraja a ja sam doplivala do samog cilja izvan očekivanja, unutar time limita, u vremenu od sat i 43 minute.

Za jednu plivačicu izniklu iz škole plivanja ovo je bio veliki pothvat i uspjeh. Nakon toga uslijedilo je još utrka, sprint triatlon u Sv. Filipu i Jakovu, olimpijski triatlon na Viru i velika završnica sezone half triatlon u Poreču, ali više o tome u idućem blogu postu.

Na koncu, koju poruku poslati ili ona slavna  “posluku porati”? Ljeto 2017 je definitivno bilo u znaku triatlona, iako je uzurpirao svaki slobodan trenutak, iscrpljivao me do samih granica i tjerao na vječita pitanja „ čemu sve to? jeli mi to potrebno?“  Sad mjesecima iza toga, u toplom domu na sigurnom, mogu odgovoriti potvrdno. Bilo je nužno presjeći rutinu, izaći iz komfort zone i baciti se u „vatru “ jer samo tako sam mogla steći iskustvo koje krasi najbolje triatlonce, razinu samopouzdanja koja ne pita već djeluje i unutarnji mir neovisan o uspjehu i neuspjehu.