Trebao je ovo biti samo jedan u nizu standardnih blog postova u obliku izvještaja sa utrke, prve u ovoj sezoni, gdje barataju činjenice i brojke koje označavaju vrijeme, kilometre, brzinu itd. Značaj 5. Falkensteiner Punta Skala Triatlon je u tome, što je ujedno bio i Prvenstvo Hrvatske u srednje dugom triatlonu ali meni osobno je značio novi početak.

Ušuškana u dekicu, sa toplim čajem pored sebe i knjigom u rukama, to je rečenica koja me najbolje opisuje a nije nužno vezana samo za zimsko razdoblje. Ne bih lagala kad bi rekla da sam cijelo ljeto patila za tim, kad se mogu opravdano sakriti u svoja četiri zida. To je moja meditacija, bijeg od stvarnosti a ponekad obaveza. Obaveza poput pisanja bloga. Da, svjesna sam da je toliko dugo bio zapostavljen da mu prijeti zaborav svega što sam proživjela proteklih mjeseci, čak ne toliko meni osobno jer medalje, slike, suveniri svjedoče onom što sam proživjela i postigla. Ali debelo sam upala pod zimski pokrivač, i ako se ne pokrenem i izbacim koje slovo, pregazit će me Božić a s njim i Nova 2018. Nova godina je vrijeme novih planova i ciljeva, nema smisla opterećivati je sa prošlošću pa čak ni kada je riječ o triatlonu.

Po planu i programu treninga, danas je trenažer, ali čisto da ne izazivam sreću i opet padnem sa bicikle kao prije godinu dana na današnji (ne)sretni datum 17.01. odlučila sam ovaj put otići na bazen. U vodi ne mogu ništa slomiti! ali mislim da sam sposobna izvesti i takvo čudo. Nije mi namjera slaviti ružne uspomene, niti se podsjećati na takve (ne)zgode, ali taj pad i slomljeni lakat kao posljedica istog su me dosta toga namučili i naučili prošle godine. Prvo su mi dali „trisku“ da se ne umislim kako sam u najjačoj formi i da ako zaista želim završiti drugi maraton i prvi half triatlon trebalo je sve to malo dodatno zakomplicirati, čisto da se vidi koliko to ja zaista želim.

Prošlo je tjedan i nešto dana od mog prvog half triatlona, a ja se još nisam oporavila. Trčala bih, i to sa takvim guštom u najdražoj komfor zoni ali tijelo me izdaje na netom obnovljenoj atletskoj stazi, govorim si  „Ne sramoti se, ti si sad triatlonka, trebala bi skakutati poletnim koracima poput srne i uživati u zoni 1, a ne gegati se i uzdisati ko upregnuti vol“. Nema mi pomoći, čak ni na bike-u, svaka uzbrdica je još uvijek bolan podsjetnik na 90 km prošlog vikenda, jedino voda ima sluha za moje ispačeno, izgoreno tijelo od sunca i nažuljala stopala tako da plivanje predstavlja jedinu blagodat. I dok me drugi gledaju kao ponosnu triatlonku, koja je tek sad dobila vjetar u leđa i kuje sljedeće izazove i utrke, u svoja četiri zida, u teglicu punu finišerskih i nešto manje osvojenih medalja odložila sam najnoviji pokemon/medalju sa Ocean Lave Montenegro i pomislila „Gotovo je“.