Nova 2018 godina je započela sa jednom željom na umu, a to je postati Ironman. Za jednu početnicu poput mene, mnogima se to činilo kao preveliki zalogaj u kratkom vremenu. Jer upućeni u triatlon znaju koliko vremena i posvećenosti iziskuje takav tip natjecanja, a nadasve iskustva. Moja prilika je bila sad ili nikad, poklopile su se dvije stavke, a to je slobodno vrijeme i financije, još je samo bio potreban treći faktor, a to je čelična volja.
Opširnije
Trebao je ovo biti samo jedan u nizu standardnih blog postova u obliku izvještaja sa utrke, prve u ovoj sezoni, gdje barataju činjenice i brojke koje označavaju vrijeme, kilometre, brzinu itd. Značaj 5. Falkensteiner Punta Skala Triatlon je u tome, što je ujedno bio i Prvenstvo Hrvatske u srednje dugom triatlonu ali meni osobno je značio novi početak.
Opširnije
Po planu i programu treninga, danas je trenažer, ali čisto da ne izazivam sreću i opet padnem sa bicikle kao prije godinu dana na današnji (ne)sretni datum 17.01. odlučila sam ovaj put otići na bazen. U vodi ne mogu ništa slomiti! ali mislim da sam sposobna izvesti i takvo čudo. Nije mi namjera slaviti ružne uspomene, niti se podsjećati na takve (ne)zgode, ali taj pad i slomljeni lakat kao posljedica istog su me dosta toga namučili i naučili prošle godine. Prvo su mi dali „trisku“ da se ne umislim kako sam u najjačoj formi i da ako zaista želim završiti drugi maraton i prvi half triatlon trebalo je sve to malo dodatno zakomplicirati, čisto da se vidi koliko to ja zaista želim.
Opširnije
Ušuškana u dekicu, sa toplim čajem pored sebe i knjigom u rukama, to je rečenica koja me najbolje opisuje a nije nužno vezana samo za zimsko razdoblje. Ne bih lagala kad bi rekla da sam cijelo ljeto patila za tim, kad se mogu opravdano sakriti u svoja četiri zida. To je moja meditacija, bijeg od stvarnosti a ponekad obaveza. Obaveza poput pisanja bloga. Da, svjesna sam da je toliko dugo bio zapostavljen da mu prijeti zaborav svega što sam proživjela proteklih mjeseci, čak ne toliko meni osobno jer medalje, slike, suveniri svjedoče onom što sam proživjela i postigla. Ali debelo sam upala pod zimski pokrivač, i ako se ne pokrenem i izbacim koje slovo, pregazit će me Božić a s njim i Nova 2018. Nova godina je vrijeme novih planova i ciljeva, nema smisla opterećivati je sa prošlošću pa čak ni kada je riječ o triatlonu.
Opširnije
Prošlo je tjedan i nešto dana od mog prvog half triatlona, a ja se još nisam oporavila. Trčala bih, i to sa takvim guštom u najdražoj komfor zoni ali tijelo me izdaje na netom obnovljenoj atletskoj stazi, govorim si „Ne sramoti se, ti si sad triatlonka, trebala bi skakutati poletnim koracima poput srne i uživati u zoni 1, a ne gegati se i uzdisati ko upregnuti vol“. Nema mi pomoći, čak ni na bike-u, svaka uzbrdica je još uvijek bolan podsjetnik na 90 km prošlog vikenda, jedino voda ima sluha za moje ispačeno, izgoreno tijelo od sunca i nažuljala stopala tako da plivanje predstavlja jedinu blagodat. I dok me drugi gledaju kao ponosnu triatlonku, koja je tek sad dobila vjetar u leđa i kuje sljedeće izazove i utrke, u svoja četiri zida, u teglicu punu finišerskih i nešto manje osvojenih medalja odložila sam najnoviji pokemon/medalju sa Ocean Lave Montenegro i pomislila „Gotovo je“.
Opširnije
Prošlo je sedam godina otkako sam prvi put posjetila Korčulu, turistički, ali i onda sam pokazivala prve znakove ne tipičnog hedonističkog posjetioca koji se kreće od restorana do restorana te sam se dala u obilazak otoka sa polovnom biciklom u dotrajalom stanju i košaricom sprijeda. Par godina poslije eto me opet na otoku, točnije u Veloj Luci ali ovaj put sa novijim bike-om opremljenim za pravi off road djir, u sklopu mtb utrke. Nisam planirala niti slutila da ću doći i treći put ali u još extremnijem izdanju, kao jedan od sudionika izazova Marka Pola u triatlonu.
Opširnije
„Triatlonka? Ja?! ne, ne ja nisam triatlonka“ to je bio moj osobni stav i čest odgovor na upite prijatelja. Iako je svaki dan bio mjesecima unaprijed isplaniran i posvećen treninzima u tolikoj mjeri i predanosti da slobodno mogu reći da je triatlon postao moj stil života, te sam imala bar jednu službenu utrku iza sebe i dalje se nisam smatrala triatlonkom. Razlog tome budem objasnila u nastavku.
Opširnije
Nebo se rastvorilo, zaprijetilo već na samom startu, dok su nas teške kapi kiše pritiskivale za pod. Boreći se pjesmom i uzvicima sa kišnom sudbinom u dubokom sivilu neba zabljesne i oglasi se gromoglasna grmljavina, a Rimljanin prkosno uzvrati i uzvikne Io non ho paura di niente (ne bojim se ničega)! Započeo je moj drugi maraton.
Opširnije
Ljubljana je predivan grad kojeg ću pamtiti po mnogo čemu, ali najviše po prvom istrčanom maratonu i razbijanju vlastitih „maratonskih mitova“. Naime, prije svog trkačkog života, maratonci su za mene predstavljali „luđake koji vole patiti na 42km“, potom kad sam i sama sramežljivim koracima stupila na trkačku stazu i počela provoditi slobodno vrijeme radije tamo nego u kafiću na kavi, maratonci su se izdignuli na razinu heroja, oličenje brončanih atleta iz drevne Grčke, tako je nastao moj prvi mit 1. „ svi maratonci su atlete“.
Opširnije