Nebo se rastvorilo, zaprijetilo već na samom startu, dok su nas teške kapi kiše pritiskivale za pod. Boreći se pjesmom i uzvicima sa kišnom sudbinom u dubokom sivilu neba zabljesne i oglasi se gromoglasna grmljavina, a Rimljanin prkosno uzvrati i uzvikne Io non ho paura di niente (ne bojim se ničega)!
Započeo je moj drugi maraton.
Za Rim smo se odlučili nedugo poslije prvog maratona u Ljubljani, i držali smo se čvrsto te odluke iako smo znali da je riječ o gradu na sedam brežuljaka te da maraton neće biti lagan. Ali Rim nas je mamio i u okrilju hladne mračne zime redali smo višesatne treninge kako bismo bili spremni za sve njegove izazove. Meni osobno je nedostajalo mjesec dana treninga koje sam provela na bolovanju zbog slomljenog lakta, ali od zacrtanog plana nisam odustajala i pripremila se koliko god sam mogla i stigla s voljom da osvojim Rim.
Dočekao nas je u svom užurbanom ritmu, prometna žila kucavica bez standardnih pravila i ponašanja funkcionirala je savršeno bez zastoja, nezgoda i uzrujavanja vozača. Velebna ljepota arhitekture pomno smišljena da ostavi bez daha svakog novog došljaka još od antičkih vremena i ovaj put je odigrala svoju ulogu, ostali smo zapanjeni njezinom grandioznošću . Sama činjenica da ćemo svu tu ljepotu još jednom vidjeti iz neposredne blizine na najjefitniji mogući način, trčanjem, nas je dodatno veselila. Zaista, maratona di Roma starta na ulici Via dei Fori Imperiali sa kolosejem u pozadini i rimskim forumom sa strane, te na putu dugom 42 km prolazimo pored većine znamenitosti poput piramide Gaja Cestija, crkve San Paolo fuori le Mura, kaštela San Angelo, Vatikana sa katedralom i trgom sv. Petra, stupa Marka Aurelija, piazze del Popolo, piazze di Spagna sa španjolskim stubama i mnogih drugih.
Osvojiti Rim nije lako, čak i kad kreneš u svoj mali osobni pohod. Sa uvjerenjem da si spreman na sve, Rim nas je vrlo brzo razuvjerio te pokazao arsenal svojih skrivenih stupica i prepreka. Od loše asfaltiranih ulica sa rupama, do kamenom popločanih ulica skliskih i opasnih za maratonske noge, te sa jakom kišom i mnogobrojnim lokvama priuštio nam je trkačke naumahije. Borba je duga i iscrpljujuća, pomalo već i zamorna. Fizički se dobro držim i tjeram noge da me nose na zadanom tempu, ali volja me napušta. Dosta mi je svega, u glavi mi se gasi natjecateljski film a počinje vrtjeti turistički, te jedino što želim je biti poput pravog građanina Rima civis romanus, slobodna i uživati u dolce vita. Unatoč ružnom vremenu gledatelji ne propuštaju čak ni ovakvu vrstu predstave u svom gradu te nas motivacijski guraju, i potiču pljeskom, limenom glazbom, uzvicima bravo! bravissimo! vai ragazzi e ragazze! U stopu me prate dvoje kolega iz kluba, kojima je ovo prvi maraton te njihov početnički entuzijazam, srčanost i pozitivna energija me drže u korak sa stvarnošću i olakšavaju svaki pređeni kilometar.
Prati nas mnoštvo trkača, i koliko god se pokušavali probiti iz gužve i izaći na „čistinu“ to nije moguće. Rim nas svojim uskim ulicama i mostovima skuplja na hrpu poput stado izgubljenih ovčica. Tada primjećujem da su ovi maratonci poprilično muzikalni, te da pjesma ne izostaje cijelim putem. Izdvajam grupe trkača, prvi su radio/trkači koje prate suvremeni hitovi iz zvučnika mobitela, zatim trkači/pjevači koji uz osmjeh na licu trče i pjevaju, najupečatljivi su O solo mio grupa, te potom trkači/navijači koji se jave uzvikom kroz prolaz u tunel te endomondo/trkači koji trče uz glasovne naredbe aplikacije na mobitelu. Kao i na većini maratona bilo je za očekivati da će se skupiti šaroliki spektar ljudi po nacionalnosti, međutim ne mogu se pohvaliti da vidimo još Hrvata. Pokušavamo ih prepoznati i dozvati prepoznatljivim uzvikom ili poput kolega iz kluba koji je na svoj maštovit način više puta naglas pita „bole li još koga jaja?!“ ali povratnog odgovora nema. Nadamo se da ćemo ih do kraja susresti kako bismo bratski podijelili patnju pjevajući neku našu pjesmu.
Trčeći kroz centar grada dok nam Tiber stoji uz bok i vjerno prati, moj pogled je ostao prikovan uz cestu, pazeći na prepreke, odbačene plastične čašice, spužvice, nogostupe i druge trkače. Jedino Vatikan plijeni moju pažnju ali me isto tako na prvi tren i razočarava. Možda je to maratonska optička varka, jer trčeći pokraj katedrale i piazze/trga sv. Petra letimično bacimo pogled te nam se ne čini tako spektakularnim kako smo i očekivali. Stoga, svim budućim posjetiocima preporučila bih, nemojte dotrčati u Vatikan, on zaslužuje odmjereniji i strpljiviji pristup, priđite mu u miru i dopustite da vas prigrle Berninijeve ovalne kolonade, pritom dojam oduševljenja neće izostati.
Ulazeći u završne kilometre, kiša koja nas je jedno kratko vrijeme pustila na miru ponovno se javila u svom najsnažnijem izdanju te još jednom priuštila nezaboravno javno tuširanje i kupanje tenisica u lokvama. Sa olovno teškim nogama i zadnjim atomima snage, pokisli, iznemogli, s patosom koji se ocrtavao u našim licima, vjerujem da smo priuštili dramatičan završetak maratona svim prisutnim gledateljima, populus Romanus.
Kiša i dalje neumorno pada, oko vrata nam stavljaju zlatnu medalju Maratona di Roma, i napokon smo slobodni ali nigdje na vidiku poznato lice s kojim bi podijelili ponos i sreću. Poput gladijatora pobjednika arene, ostali smo usamljeni primjerci svoje vrste, jer neki su svoju borbu davno završili i otišli, dok drugi su još na dalekom putu. Deseci tisuća netom završenih maratonaca slijeva se na jednom mjestu, zamotani u aluminijske folije, izgubljenog pogleda traže svoje, u pozadini se čuju zvižduci redara , dok s druge strane ograde članovi obitelji i prijatelji dozivaju svoje pokisle trkače nudeći im suhu odjeću. Pomrzla, pokisla i drhteći pod folijom, sjetim se scene iz filma kada Rose s ostatkom preživjelih s potopljenog Titanica stoji sama na kiši omotana dekom. Pitam se kako li smo se našli u ovakvom pomalo post apokaliptičnom scenariju. Možda je to normalno i očekivano za jedan takav maraton, ali mene je zateklo nespremnu i neiskusnu u takvim situacijama. Naposlijetku zajedno sa kolegicom Mirjanom, pronalazimo kolege i prijatelje iz kluba koji su nas vjerno čekali iza ograde i čuvali stvari. U ovakvim trenucima se podsjetimo da je pravi kraj svake borbe pa tako i maratona onda kad ga podijelimo sa svojim suborcima i navijačima , a moj fine della maratona se dogodio kad sam s krajičkom oka spazila poznatu zelenu šiltericu.
Veni Vidi Vici