Po planu i programu treninga, danas je trenažer, ali čisto da ne izazivam sreću i opet padnem sa bicikle kao prije godinu dana na današnji (ne)sretni datum 17.01. odlučila sam ovaj put otići na bazen. U vodi ne mogu ništa slomiti! ali mislim da sam sposobna izvesti i takvo čudo. Nije mi namjera slaviti ružne uspomene, niti se podsjećati na takve (ne)zgode, ali taj pad i slomljeni lakat kao posljedica istog su me dosta toga namučili i naučili prošle godine. Prvo su mi dali „trisku“ da se ne umislim kako sam u najjačoj formi i da ako zaista želim završiti drugi maraton i prvi half triatlon trebalo je sve to malo dodatno zakomplicirati, čisto da se vidi koliko to ja zaista želim.
Uglavnom, ne mogu se pohvaliti da sam pala tijekom vožnje od zavidnog broja kilometara, ili još interesantnije usred neke utrke. Ne, moj slučaj je totalno bizaran, jedan od onih glupih sramotnih događaja u životu. Dogodilo se to u dvorani, na ravnom, na bicikli sa sprintericama (za one koji ne znaju to su posebne biciklističke cipele s kojima si „vezan“ za pedale) i u jednom trenutku samo sam se izvrnula na stranu i polomila živa. Nikad u životu nisam ništa slomila, bila sam sretna i ponosna na točan i cjelovit broj kostiju i nisam žudila za ovakvim iskustvom. Zašto baš meni?! Zašto baš tada, na jednom običnom treningu?! Ta i još mnoga druga imali su i doktori u hitnom prijemu, nikako im nije bilo jasno kako sam tako pala sa bicikle , u dvorani, oko 22:00h navečer?! i koliko zapravo ja imam godina? (da to pitanje se očito svugdje poteže). Mislim da mi tada nisu vjerovali, čak su sumnjali u jačinu boli. Jedan zavoj, deep relief i tableta za glavu će me sigurno smiriti i vratiti u realnost da nisam „neka jako bitna sportašica, pa da moram tako i toliko trenirati“. Ali drugo ili treće snimanje rendgenom i CT lakta je ipak dokazalo kako velike cure ne plaču bezveze, i pokazalo sićušan ali dovoljan prijelom da dobijem nadlaktičnu longetu.
Uslijedilo je „veselo“ i nikad se ne ponovilo razdoblje, zvano bolovanje. Kratila sam vrijeme čitajući knjige. Nažalost sa zamotanom desnom rukom nisam mogla puno toga, a kako mi je pisanje bio težak izazov uhvatila sam se bojanja bojanki za odrasle. Super, na tren sam se vratila u djetinjstvo i čekala kad će netko od odraslih doći doma da mu se pohvalim sa crtežom .
Proces bolovanja, zacjeljivanja i kasnije rehabilitacije je dug, spor i treba imati strpljenja. Ja sam sve odradila „školski“ kako i priliči jednom poslušnom pacijentu, sve preglede i fizikalnu terapiju. Ali jednom kad su me uz osmjeh otpratili riječima „kretnje nisu potpune ali to je to, bolje ne može“ i nema treninga 6 mjeseci, samo sam se ljubazno zahvalila i pomislila „ a sad Bože nastupaš ti! uz Daniela kao tvog zemaljskog asistenta“
Izgubila sam 2 mjeseca treninga, ispala iz forme, i trebalo je još jednom početi iz početka. Ali volja nije nestala, dapače ojačala je. Počela sam odmah sa plivanjem, odnosno prvo sa vježbama u vodi kako bih ojačala ruku, kasnije sa trčanjem i tek nakon dugo vremena usudila sam se sjesti na biciklu, ali na običnim pedalama. Bila sam među rijetkima koji su half triatlon odradila na flet pedalama a na pojedinim čak i jedina natjecateljica, ali pritom nisam imala problema sa samopouzdanjem. Međutim s vremenom sam se uvjerila da se puno više umaram i gubim energiju za razliku od drugih na sprintericama. Misao “ šteta je biti dobar na bicikli i to ne moći pokazati u punoj snazi samo zato što si se jednom pao“ me je pratila, i sad kad je sa mnom ušla u Novu 2018 vrijeme je da strah spremim u kutiju a izvadim svoje lijepe, bijele, ko nove sprinterice i odvažim se „vezati“.
Počevši od sutra!