Prošlo je sedam godina otkako sam prvi put posjetila Korčulu, turistički, ali i onda sam pokazivala prve znakove ne tipičnog hedonističkog posjetioca koji se kreće od restorana do restorana te sam se dala u obilazak otoka sa polovnom biciklom u dotrajalom stanju i košaricom sprijeda. Par godina poslije eto me opet na otoku, točnije u Veloj Luci ali ovaj put sa novijim bike-om opremljenim za pravi off road djir, u sklopu mtb utrke. Nisam planirala niti slutila da ću doći i treći put ali u još extremnijem izdanju, kao jedan od sudionika izazova Marka Pola u triatlonu.

Prije skoka na biciklu, morala sam odraditi prvu etapu utrke i isplivati 1500m. Start je počeo sa gradske plaže u centru Korčule. Nošena valom samopouzdanja  i adrenalina prvim zaveslajima sam snažno grabila prema bovi, sve dok nisam podigla glavu i shvatila da sam skrenula s puta. Nije bilo mjesta za paniku te sam se sabrala i pokušala koncentrirati na zadani pravac „nebi trebalo biti teško, samo treba ići pravo zar ne?“ Ali bova je izmicala cijelo vrijeme, kao da se igra skrivača „sad me vidiš, sad me ne vidiš“.

Dakle to je to, od silnih strahova hladnoće more, ježinaca u plićaku, crnila dubina i potencijalnog žuljanja neoprena, na Korčuli sam se suočila samo sa jednim problemom, dezorijentacijom.

Nastojeći držati pravi smjer, gubila sam puno snage i živaca te me sve skupa više umaralo nego samo plivanje. Nije dugo trebalo da se javi poznati glas mrguda i izabere ovaj sasvim neprikladan trenutak za vođenje razgovora “što radiš ovdje? pa naravno da nisi spremna, odustani odmah sad na početku, ovo je prevelik zalogaj za tebe”.

Zamislila sam se nad tim, i sjetila preporuke trenera da idem na sprint i zabrinutih riječi prijatelja i rodbine da radije preskočim ovo natjecanje s obzirom na vremenske uvjete.

Ali unatoč svemu i svima, prijavila sam se na olimpijski triatlon upravo iz razloga da mi bude teško, da testiram svoju fizičku i mentalnu spremnost prije nastupa na Halfironman-u u Crnoj Gori. Zato glas mrguda iz dubina hineći da je Posjedon nije bio u pravu, možda sam uznemirila njegove vode nespretnim mlataranjem ruku ali nisam odustala i privela sam kraju svoju prvo open water plivanje u neoprenu.

Zona tranzicije sa plivanja na biciklistički dio utrke jer prošla u svojevrsnom timelapsu od 4 min bauljala okolo, nastojeći istovremenom držati ravnotežu, ne povratiti i obući kompletnu biciklističku opremu. Sve što sam na treninzima mogla napraviti i obući u par sekundi sad se činilo kao usporeni film. Sad sam tek postala svjesna važnosti triatlonskog dresa, te se iskreno nadam kako mi je ovo bio zadnji put da sam morala kompletno navlačiti sloj po sloj biciklističke odjeće umjesto da se par pokreta presvučem i krenem dalje.

Kraj utrke je još bio daleko, ali nisam očajavala jer sam znala da je najgore iza mene. Čim sam uzela vodu i energetske gelove došla sam sebi i bicikla me je vratila u život odnosno u utrku, počela sam se približavati svojoj kolegici imenjakinji te vračati zaostatak. Iskoristila sam svoje iskustvo iz mtb utrka, i na dionicama gdje su bile nizbrdice i oštri zavoji preuzimala prednost.

Na trčanje smo krenule zajedničkim snagama, te sam pratila Ivu u stopu. Držale smo dobar tempo čak i bolje od očekivanog, ali kako su kilometri protjecali vrućina i iznemoglost počeli su pritiskivati natjecatelje. Pomislila sam „evo sad će i mene oduzeti“ ali moje noge su se tek onda zagrijale i počele gristi na uzbrdicama kojih zasigurno nije nedostajalo. Glava je bila umorna ali noge kao da nisu bile dio istog tijela, išle su same od sebe. Što se dogodilo? Maratoni su se dogodili! polumaratoni i svi long run-ovi mjesecima prije. Moje noge su naučile trčati umorne, i to je bila tajna uspjeha i mudrost trenera koju prije nisam shvaćala.

Tjedan dana nakon maratona u Rimu išla sam na Hendrix Savski polumaraton u Zagrebu u svrhu dobrog druženja i kao dio treninga. Međutim moja najdraža proljetna utrka pretvorila se u muku, noge su bile trome i teške. Najravniji polumaraton završio je sa nikad sporije otrčanim vremenom, ali trener je bio sretan te me je utješio riječima “super, tako otprilike izgleda trčanje na halfironman-u.“ Uslijedio je još sličnih utrka i treninga, na koje sam nastupala već umorna i dok sam za druge bila slaba i van forme ja sam zapravo jačala i bivala sve spremnijom.

Tada to nisam razumjela ali sada shvaćam kako je sve bilo taktički pripremljeno i urađeno kako bih bila spremna za svoj prvi dužinski triatlon. Ne sa ciljem da ostvarim  zavidan rezultat, ili osvojim medalju u kategoriji već da ne klonem duhom i tijelom i odradim to hrabro i snažno.

Na koncu, drago mi je što sam izabrala Olimpijski triatlon, jer sam se suočila sa strahovima i slabim stranama naročito u plivanju, uvjerila kako su se ustrajni treninzi na bicikli i trčanju konačno isplatili te imala čast sudjelovati među najboljim triatloncima u državi na Kupu Hrvatske.

Na kraju mrgude, jesam li spremna za Half? Jesam li maksimalno iskoristila svaki dan? dala sve od sebe na svakom treningu? spremila se za sve moguće uvjete i izvanredne situacije? Nisam, ali sam trenirala, i to zadnjih dva mjeseca ubrzanim tempom kako bi nadoknadila izgubljeno vrijeme, a sad već zacijeljena ruka me ponekad podsjeti da ne uzimam sve zdravo za gotovo,  te me drži u zdravoj ravnotežni očekivanja i mogućnosti. Dakle, možda nisam 100% spremna, ali ionako jedan dio ostavljam sreći da me putem iznenadi, srcu da se izbori sa svim nedaćama i volji da upregne kad bude najteže.