Ocean Lava Montenegro – half triatlon

Prošlo je tjedan i nešto dana od mog prvog half triatlona, a ja se još nisam oporavila. Trčala bih, i to sa takvim guštom u najdražoj komfor zoni ali tijelo me izdaje na netom obnovljenoj atletskoj stazi, govorim si  „Ne sramoti se, ti si sad triatlonka, trebala bi skakutati poletnim koracima poput srne i uživati u zoni 1, a ne gegati se i uzdisati ko upregnuti vol“. Nema mi pomoći, čak ni na bike-u, svaka uzbrdica je još uvijek bolan podsjetnik na 90 km prošlog vikenda, jedino voda ima sluha za moje ispačeno, izgoreno tijelo od sunca i nažuljala stopala tako da plivanje predstavlja jedinu blagodat. I dok me drugi gledaju kao ponosnu triatlonku, koja je tek sad dobila vjetar u leđa i kuje sljedeće izazove i utrke, u svoja četiri zida, u teglicu punu finišerskih i nešto manje osvojenih medalja odložila sam najnoviji pokemon/medalju sa Ocean Lave Montenegro i pomislila „Gotovo je“.

Na žalost onih kojima sam daleko od triatlonke 😛 to ne znači da prekidam sa treninzima, nego da ulazim u fazu zasluženog odmora. Svoj cilj za ovu godinu sam ostvarila i sad se mogu mirno opustiti dušom i tijelom. Ha ha ha  odmah sam se cinično nasmijala na zadnje riječi, jer moje tijelo je doslovno tako i shvatilo.  Punom parom bez imalo grižnje savjesti, bez biranja manje/više kalorično, zdravo/nezdravo, nadoknađuje ne samo potrošene kalorije od utrke već i one od prije. Ljutim se na svoj zaobljeni trbuh i molim ga “Prestani više!!“, ali ne sluša, besramno sa dokazima koje čak i ne pokušava sakriti, mrvicama i praznim omotima raznih čokoladica nastavlja i dalje trpati u sebe.

Rekla bi moja piramidica “ Ti si kao neka sportašica a jedeš tako nezdravo“ (nadam se da se neće ljutiti što je citiram, ionako samo odabrani  znaju tko je piramidica ;D ). Vjerovatno bi još i nadodala „ Kad već jedeš te gluposti mogla si bar doći na obećani sladoled“, hoću draga čim se otkotrljam do grada jer trčati više ne mogu.

Nekako osjećam da je došlo krajnje vrijeme da se ostavim kolačića i opravdam naslov ovog članka. Ocean Lava Montenegro,  zvuči tako primamljivo da ga mogu neprestano ponavljati poput mantre a sad i opravdano jer sam bila tamo, osjetila i preživjela Ocean Lavu Montenegro. Da samo naziv ne zvuči obećavajuće pobrinule su se fotografije utrke i mjesta natjecanja Kotora. Priznajem, fantastični krajolik sa izrazitim kontrastom brda i primorja te portreti triatlonaca u svojim najjačim, najemotivnijim izdanjima su me privukli i između ostalog bili jedan od razloga odlaska u Crnu Goru. Nisam požalila, bilo je kao i prikazano čak i više od očekivanog, jer ono što niti jedan medij ne može tako dobro prenijeti kao osobni doživljaj i po čemu ću najviše pamtiti Ocean Lavu Montenegro (evo ga opet, mantra) jest gostoljubljivost domaćina, od samih organizatora, navijača do slučajnih prolaznika.

Već danima prije odlaska, osjećala sam neizbježnu nervozu i grč u želucu,a unutarnji mir je bio do kraja narušen kad sam se našla okružena triatlonskim atletama. Ni ja ni moj bike nismo pripadali tom krugu, odavao nas je vanjski izgled očitog amatera „Ne brini, nisu svi profesionalci ima i početnika“ govorio je trener, nije mi bilo uvjerljivo, utješilo me je tek ponašanje osoblja za preuzimanje startnih paketa koji nisu ostali začuđeni mojom pojavom te su me primili kao i svakog drugog tt-ovca, sa dobrodošlicom, osmjehom na licu i pozdravom „Sretno“. Iako sam na dolasku bila nesigurna, čim je startala utrka osjećaj pripadnosti me je pratio od početka do kraja. Jednakom žestinom navijalo se i hrabrilo sve, ali trebao je proći dugi put od 70.3 milje da se konačno uvjerim kako su u očima promatrača od amatera do profesionalaca, od najsporijih do najbržih, svi mi triatlonci…ISTI…junaci/luđaci. Mi smo ti, koji su u cik zoru bili budni kako bi se spremno bacili u hladno more i isplivali 1900 m, potom mokri i još uvijek zbunjeni od plivanja odvozili 90 km prolazeći i najteže uzbrdice uzastopce, i kad je zdrava pamet i svaka stanica u tijelu rekla dosta! mi smo nastavili dalje u završnu etapu, trčeći kroz nesnosnu vrućinu. Dok je većina mještana za to vrijeme doručkovala, poneka ručala i već bili na svojoj popodnevnoj kavici mi smo se borili sa svojim fizičkim i mentalnim ograničenjima, padale su i najteže utvrde krivih uvjerenja brižno građene u svakodnevnici, pucali su okovi vlastite nesigurnosti i predrasude, brisale su se nacionalne, međugradske i klupske  granice, svi smo bili pokrenuti istom energijom i ujedinjeni u kolektiv, te svjedočila pravom sportskom duhu međusobnog bodrenja, motiviranja, pomaganja, te iskreno veselju pobjedi boljem od sebe i divljenju ustrajnosti sporijem od sebe.

 

Također, iako je borba individualna, moj uspjeh ne može ići bez zahvale onima koji su stajali sa strane, u pripravnosti da nas podignu u najtežim trenucima, ono što su u životu prijatelji to su na Ocean Lavi bili volonteri. Brojke na ručnom satu su postale nebitne, a moje trčanje se svelo na brojanje okrijepnih stanica, svako novo osvježenje i ohrabrenje uz glasne povike Hrvatska, Hrvatska pružalo je novu nadu i snagu da nastavim dalje. Da im nisam samo broj znala sam po usput uhvaćenim komentarima svog psihofizičkog stanja u svakom krugu, da nisu olako shvatili svoj posao znala sam po tome kako su bili nepopustljivi kad bi pomislila samo šetati ili ne hidrirati se.

Kad su noge odbrojavale zadnja 2 km polumaratona, misao mi je zaokupilo pitanje „Što ću reći svojim curama u klubu?“ hoću li im iskreno priznati da sam plivanje odradila kao riba u vodi čim sam se prepustila svom ritmu, da sam guštala vozeći 90 km bicikle i nakon toga bila spremna za ići leći, doslovno! jer noge nisam osjećala, samo bol, a moje trčanje je više sličilo na brzo hodanje. Što reći? Za par dana one prolaze isto na Falkensteiner Punta Skala triatlonu, a ja ih trebam ohrabriti. Da im kažem da pametnije odvagnu utrku od mene, da raspodjele snagu za sve tri discipline, da ne prate druge već gledaju samo sebe, da poslušaju savjete trenera i organizatora.  Sve je to bitno, svaka činjenica, svaki postupak sve je mjerljivo i presudno za rezultat na utrci i dolazi na naplatu kod TRI- računovođe, koji nema baš sluha za opravdanja na emocionalne ispade, strahove čak i ispričnice zbog slomljenog lakta, ne njega to ništa ne dira i ne zanima, dobit ćeš onoliko, koliko si trenirao.  Ja sam prošla sa 6 sati i 31 minutu, ne znam dali je to ocjena dobar u TRI-svijetu ali kao i svaki kampanjski učenik pa tako i triatlonac sretno mogu izjaviti „dovoljno je, prošla sam!“

Fotogalerija: https://www.facebook.com/oceanlava.me/

http://www.oceanlava.me/

Kategorija: