„Triatlonka? Ja?! ne, ne ja nisam triatlonka“  to je bio moj osobni stav i čest odgovor na upite prijatelja. Iako je svaki dan bio mjesecima unaprijed isplaniran i posvećen treninzima u tolikoj mjeri i predanosti da slobodno mogu reći da je triatlon postao moj stil života, te sam imala bar jednu službenu utrku iza sebe i dalje se nisam smatrala triatlonkom. Razlog tome budem objasnila u nastavku.

Ne znam jeli ovo zlatno doba triatlona, ali njegova popularnost kako diljem Hrvatske tako i Zadru raste. Plijeni pažnju gdje god se pojavi, možda zbog prostrtog crvenog tepiha/red carpet-a, i triatlonaca na njemu koji užurbano lete prema zoni, uvijek interesantne opreme koja je izmjenjuje od one za plivanje, biciklizam i trčanje te daje ozračje akcijskog filma, sa svim svojim raznolikim junacima, vjernim navijačima te na kraju epskim završecima.

Pritom možda i pobudi znatiželju kojem slučajnom prolazniku ili gledatelju, ali prije nego li sa velikim očekivanjima a malim mogućnostima zaroni u TRI-svijet, upozorila bih ga da je riječ o vremenski i novčano zahtijevanom sportu. U samim počecima ta činjenica možda i ne dolazi toliko do izražaja ali što si duže u triatlonu, apetiti se povećavaju, ciljevi se množe, satnica treninga povećava a stanje na bankovnom račun smanjuje.

Osim osobnih promjena i novog načina života početnici moraju biti spremni da uz svoju obitelj dobivaju  još jednu-klupsku. Osim svakodnevnog druženja i vikenda provedenih na utrkama, sa svojim „TRI-familijom“ će vjerovatno dijeliti kako sportske uspjehe i veselje tako i one privatne, od rođendana, dočeka nove godine, do vjenčanja i rođenja djeteta. Kao i u svakoj obitelji tako i u onoj TRI ima svega od bratske podrške, zadirkivanja do bratskih prepirki.

Moja mnogobrojna „TK TNT-familija“ posvojila me je prije 2 godine. Bila sam usamljeno i mrgodno siroče, pronađeno na trkačkoj stazi , iako nisam bila triatlonka niti imala namjeru postati, bila sam dočekana sa dobrodošlicom. Ni slutili nisu što ja zapravo mislim o njima.

To najbolje dočarava događaj na Wings for Life World Run koji se održavao u Zadru. Bio je predivan proljetni dan na pozdravu sunca. U tijeku se bile zadnje pripreme za početak starta Wings-a dok smo mi s uzbuđenjem dijelili prijašnja iskustva u trčanju i ostalim sportovima. Nadovezala sam se na temu te pomalo rezignirano rekla da je moj dečko triatlonac. Ne sjećam se kako se zvala čak ni kako je izgledala ali dobro pamtim izjavu cure u društvu kako je sa općim oduševljenjem i ushitom komplimentirala da su triatlonci jako zgodni dečki, te da im se divi. Ostala sam zapanjenog izraza lica i šokirana. Pomislila sam, netko od nas dvije je u velikoj zabludi. Zgodni?! zaista? zar mislimo na one iste mršave koštunjavce? koji sa svojim profilnim aero biciklama, areo kacigama i stisnutim na barovima kako bi bili što više aerodinamični podsjećaju na leteće kukce, dok u triatlon dresovima izgledaju kao da su netom otplesali labuđe jezero.

Znam, imala sam pretjeranu i generalizirajuću predožbu triatlonaca, i svaka čast izuzecima koji prkose standardima. Ali morate shvatiti, jednom kad ti voljeni, neustrašivi downhill-er kojem ni Velebit nije mogao ništa, zamjeni svoj DH bike koji je gazio sve pred sobom sa aero bikeom kojeg i vjetar može slomiti, a pivu i sočan komad mesa s roštilja zamjene energetski gelovi i izotonici nije ni čudno što triatlonci nisu bili i moji superjunaci.

Imala sam malo znanja o triatlonu a puno predrasuda. Priznajem, do prije par godina nisam ni znala da sport koji objelodanjuje tri različite discipline, plivanje, biciklizam i trčanje uopće i postoji. Ali takvo što mi se može oprostiti, zar ne? ipak smo mi grad košarke a ne triatlona, bar još ne.

„Upoznaj svog neprijatelja“ kad sam već imala hrabrost otvoreno negodovati i kritizirati novu zanimaciju svog sad već bivšeg downhill-era došlo je vrijeme i da se konzultiram sa Google i obrazujem. Hm, ok možda nisu više u igri bermovi, improvizirajuće rampe, rock gardeni, dropovi i kročenje planina uz lude vožnje začinjene sa puno hrabrosti i prstohvat ludosti , ali moram priznati da višesatno testiranje izdržljivosti mišića i uma kroz tri discipline u kontinuitetu bez pauze je također vrijedno divljenja i aplauza. Možda se u tome ne bi složili pripadnici „kavansko-pasivne-kulture“ sa istančanim kritičkim umom te ove iste triatlonce prije nazvali luđacima negoli sportašima.

Rekli bi naši stari da je triatlon za rekreativce neka nova moderna izmišljotina poput lova na pokemone, jer bilo bi im pametnije i korisnije da su umjesto treniranja okopali vrt oko kuće. Iznenadili bi se kad bi znali da je prvo natjecanje triatlona održalo još davne 1920 godine u Francuskoj pod nazivom  ‘Les trois sports’, a prvi moderni dužinski triatlon 1978 godine. Triatlonac mjeri svoju snagu i izdržljivost kroz brojne utrke i discipline, od super sprinta, sprinta, olimpijskog i halftriatlona ali postaje čelični čovjek samo na dužinskom natjecanju Ironman-a, a mnogi poput nas teže da se njihov naslov iskuje na Havajima u Koni.

Proučila sam ih, educirala se, promijenila prvotni stav o triatloncima, te im se nakon nekog vremena i pridružila ali samo u trčanju. Kako to obično i biva kad nešto planiramo, ti TRI čudaci malo pomaknutog humora koji su uljepšavali i olakšavali teške napore tijekom treninga pomalo i vrlo promišljeno uvlačili su me u svoj svijet. Poput Borga iz zvijezdanih staza asimilirali su me. Otpor je bio uzaludan, te sam u kolektivnoj svijesti radila sve što i oni, išla na treninge bicikle i plivanja, na utrke na koje prije nisam ni pomišljala, te na kraju što nekad bilo nezamislivo zamijenila svoju najdražu fully Trekicu sa neudobnom mršavom cestovnjačom. Duboko u sebi, tvrdoglavi mrgudni karakter je još uvijek bio prisutan te se potiho bunio protiv pravila, stege na treninzima,  suludim stazama i vremenskim uvjetima kojima trebamo prkositi. Od pravocrtnog gibanja u zavjetrini sa pognutom glavom, koncentracijom na kadencu i znakove opasnosti i dalje mi je draži mtb u prirodi sa svim svojim terenskim izazovima, vododerinama, blatom i opasnostima od zmija, također ponekad dobijem želju da pobjegnem iz zatočeništva bazena i otplivam u morsko plavetnilo neopterećena brojem zaveslaja i tehnikom već potpuna kontemplacija i uživanje u fluidnosti vode.

Triatlon je odavno prestao biti dnevna rekreacija, i postao obaveza, bez kompromisa i sluha za opravdane izostanke. Kako su treninzi naporni sami po sebi , nisam niti pomišljala na zahtjevnija natjecanja poput olimpijskog triatlona , halftriatlona, a da ne spominjem Ironman. Kako i kad je pala odluka da se okušam u svima njima, ne sjećam se. Vjerovatno ko svaka asmilirana jedinka Borga, ne pamtim trenutak gubitka slobode već samo kako odjednom radim nešto sasvim neočekivano. Uz redovite treninge sudjelovati na kraćim disciplinama je lako izvediv zadatak ali ostala dužinska natjecanja zahtijevaju dodatnu predanost, ustrajnost i discipliniranost a malobrojni imaju mogućnost i vremena za to. Samoj sebi sam presudila kad sam  javno i glasno izrekla da idem na half,  tada sam se automatski zavjetovala otplivati 1.9 km, ispedalirati 90 km te potom otrčati 21 km.

Kad sam izgubila slobodu buditi se s trećim ponavljanjem alarma poput većine spavalica, jer se pod još hladnim noćnim nebom moram iskrati iz kreveta kako bih odradila prvo plivanje sjetila sam se one izreke „ nikad ne reci nikad“ i karme koja mi se narugala… sad sam i sama…. luda triatlonka bez pametnijeg posla ili nešto više?