NOVI POČETAK – 5. Falkensteiner Punta Skala Triatlon

Trebao je ovo biti samo jedan u nizu standardnih blog postova u obliku izvještaja sa utrke, prve u ovoj sezoni, gdje barataju činjenice i brojke koje označavaju vrijeme, kilometre, brzinu itd. Značaj 5. Falkensteiner Punta Skala Triatlon je u tome, što je ujedno bio i Prvenstvo Hrvatske u srednje dugom triatlonu ali meni osobno je značio novi početak, gdje sam se pokazala u novom svijetlu.

Već krajem prošle triatlonske sezone, poželjela sam da u idućoj budem spremnija, jača i bolja. To je značilo novi program treninga i moju spremnost na odricanje, discipliniranost i samoću s obzirom da većina treninga je van klupskih termina. I dok većina ljudi donese Novogodišnju odluku da se drže dijete, ja sam birala da tijelo ne bude cilj već sredstvo u ostvarenju cilja. Iznenadila sam se kako se tijelo bez pogovora brzo i lako prilagodilo strogom režimu sa većim opsegom i intezitetom treninga. Ali glava je bila nepredvidljiva i u datim trenucima znala pucati po šavovima jer je npr: Otvoreni radio po treći put pustio istu pjesmu u manje od dva sata dok sam  sama u hladnom podrumu vrtjela trenažer, ili kad sam trčala s posla samo kako bih uhvatila slobodnu prugu na bazenu te opet dobila napuhani flamingos ili loptu u glavu, jer eto bas tada se po ko zna koji put održavao dječiji rođendan. Na žalost pronaći mir na drugom preostalom bazenu je također lutrija, nikad ne znaš kad neka teta može nenadano uskočiti kako bi bez dogovora i poznavanja pravila ponašanja, eto malo se brčkala u velikom bazenu. Zanimljivo, na trčanju nisam imala toliko frustracija, možda iz razloga što sam sa svakim prijeđenim kilometrom paralelno prelazila i  drugu dimenziju svijesti ili sam samo „otupjela“ pa mi više ne smeta promet, usputno trubljenje sumnjivih vozača,  situacije gdje se pas zaleti prema meni jer sam mu savršeni pokretni plijen,  sve brojniji obiteljski piknici, šetnje sa dječijim kolicima i  biciklama po novoj trim stazi  u športskom centru Višnjik.

Iz zimske kolotečine me nakratko izvuklo TNT February Challenge, sklop klupskog natjecanja u plivanju, akvatlonu, bicikli i trčanju.  Zbrajanjem osvojenih bodova osvojila sam prvo mjesto u kategoriji žene, ali to nije bio pokazatelj da sam najbolja u pojedinim disciplinama, koliko potvrda da sam postala izdržljivija za ono što treniram, a to je triatlon.

Odlaskom zime, sve je živnulo, probudila se želja za natjecanjima. Počele su i klupske pripreme u Delnicama,  planiranje odlaska na olimpijski triatlon na Korčuli. S obzirom da sam u 2017 osvojila drugo mjesto u  apsolutnom poretku žene i u kategoriji za Keindl Sport triatlonski kup, izgarala sam od želje za nastupom na prvoj utrci ovogodišnjeg kupa, jer sam znala da bi ovaj put nastupila spremnija, sa više iskustva i samopouzdanja.

Bio je to krasan uvod u još jednu novu TRI sezonu, ali trebala sam znati da život piše priče, a nakon svakog uvoda dolazi i zaplet. Moj život u kojem se onaj privatan prožimao sa triatlonskim zaokrenuo se naopačke i svojim padom doveo u upit ostvarenje ciljeva za koje sam se toliko spremala i žrtvovala. Nije ostalo puno vremena za razmišljanje, trebalo je izgraditi Novi  sa novom ulogom i statusom  i to ne više kao triatlonka sa opisnim djelom cura od trenera već samo triatlonka. Period sa propuštenim treninzima i prvim utrkama je srećom kratko trajao,  a to nebi bilo tako da u najtežim trenucima nisam imala svog osobnog Yodu. Dakle, i moj Yoda malo priča i nije klasično rame za plakanje, tako kad je jednom svjedočio donošenju nerazumne odluke da odustajem kompletno od triatlona, samo je prozborio „Iva Idassa nikad ne odustaje!“  Trebalo je neko vrijeme da mi te riječi dođu do glave i da shvatim da iako su se okolnosti promijenile, cilj i dalje stoji i čeka me, samo moram pronaći novi put do njega, jer kako je Yoda to mudro rekao „Pokaži im da život ide dalje!“

Čim sam pred sobom imala zadatak, vratilo se samopouzdanje i dobila sam polet. Na unutarnju snagu da sve treninge podnesem sama me je podsjetio moj „cvijetić iz Šibenika“ kad je misleći na moju tetovažu rekla nosiš pravi znak na leđima.  Vratila sam se na stazu sa mislima na riječi podrške dragih ljudi, gledajući pred sobom samo jedan cilj – Falkensteiner

Dan utrke

Držao me je koktel sastavljen od raznih emocija od uzbuđenja, straha, adrenalina, nervoze pa čak i smijeha, morala sam ih utopiti čim prije u more.

Žene su startale pet minuta prije muških i štafeta, tako da sam se bez žurbe i gužve mogla slobodno prepustiti svom ritmu plivanja. Dodatna okolnost je bila što mi se sa desnog boka našla druga plivačica na koju sam se mogla osloniti  te pritom ne opterećivati smjerom. Uronila sam u svoje misli i sve do zadnjih 500 m nisam bila svjesna utrke. Čim se more oko mene počelo pjeniti od užurbanih zaveslaja,  trgnula sam se iz sna i ubrzala do plaže. Prilikom izlaska iz mora nisam bila ošamućena, trčala sam do tranzicije svlačeći neopren, nabrajajući u sebi  biciklističku opremu koju moram staviti.

 

Na biciklu sam startala sigurno i prvi put sa šprintericama na utrci. Na izlasku iz naselja Punte Skala  čekala nas je prva uzbrdica i dok su drugi oko mene prilazili suzdržano, ja sam se odvažila zapeti i izvući je na snagu. Čim smo skrenuli prema Ninskim stanovima bila sam na svom terenu, toliko puta sam prešla tu biciklističku dionicu da sam joj znala svaku manu. Letjela sam njome prosjekom od 33 km/h i osjećala sam se snažno. Nije bilo kriza, nije bilo ni trenutka dosade, sve je predstavljalo izazov, od bicikliste ispred mene, do zavoja i uzbrdice. Četiri kruga je brzo prošlo i po prvi put odvozila sam 90 km ispod 3 sata, bila sam zadovoljna ali to i nije bilo iznenađenje.

Pravu neizvjesnost predstavljao je zadnji segment utrke – trčanje, meni najmanje draga disciplina. Za razliku od staze na Ocean Lavi u Crnoj Gori i na Poreč Triatlonu gdje su ravne  i umiljate za već umorne noge, Falkensteiner staza testira zadnje atome snage na uzbrdicama, gubi noge pod šljunkom  i dok stopala žare od vrućine i umora svaki krug se čini kao Danteov krug pakla. Srećom pa nisam puno o tome razmišljala već sam se odmah dala u trk, i to ni više ni manje nego sa početnih  5:10 min/km da bi do kraja utrke prosjek bio 5:20 min/km. Nakon dobro odrađene vožnje biciklom očekivala sam utrnulost nogu i njihovu izdaju, ali svakim kilometrom dalje nastavile su  me iznenađivati. Kad sam sustigla prvog kolegu iz kluba, bila sam uvjerena da je to zbog nekog sasvim opravdanog razloga kao što je ozljeda, nemoć ili tomu slično, ali kad se to prestigla još njih troje, zapitala sam se dali je to samo privid gdje su oni sporiji od mene, dok me zapravo prate u stopu i čekaju tren kad će potrčati pokraj mene.  Više puta sam se okrenula iza sebe i uvjerila da nema niti mojih kolega, a niti cura, oko mene samo nepoznati pojedinci. Segment trčanje sam odradila nešto u stilu  „Run Forrest Run!“  trčala sam ko luda, bez stajanja na okrijepnim stanicama, bez šetanja i bez da pokleknem pred uzbrdicom. Kao motivacija pred finish je kao naručen došao kolega iz susjednog kluba TK Zadar, koji me je prestigao pri kraju zadnjeg kruga. Bio je brži trkač od mene i bila sam svjesna da ga neću prestići ali isto nisam se dala, već sam grizla do samog kraja kako bih  naposljetku uletjela u cilj skačući od sreće. U tom trenutku nisam znala, niti imala predodžbu ostvarenog vremena ali sam znala da sam po prvi put odradila utrku kao prava triatlonka, ona koja napada svom snagom, ona koja ne popušta nikom i ne predaje do kraja.  To sam slavila. Dok je vrijeme je bio samo formalni dokaz, potvrda dosadašnjem trudu i vrijednosti programa po kojem sam radila, a ono je iznosilo 5:30:35, točno kao što je trener rekao dva dana prije utrke.

Činjenice, promakla mi je medalja jer sam osvojila 4 mjesto u kategoriji Ž30, 8. mjesto u apsolutnom poretku žene, ali sam zato sa posebnim zadovoljstvom podijelila mali pehar sa kolegicom Minom za osvojeno treće mjesto ekipno kao klub u ženskoj konkurenciji.

Lijepo je počelo, pravi izazovi i najteži treninzi tek me čekaju. Ali nemam straha, jer kad je postalo najgore, i kad se nebo zacrnilo, ja sam uletjela u cilj netom prije pljuska,  ne dam da me sustigne niti jedan crni oblak.

Ili kako su mi dragi prijatelji napisali:

„…kod tebe obožavam taj „dišpet“ koji imaš i bez obzira u kakvim uvjetima bilo što radiš, peglaš i tražiš način za rješenje problema, bez cmizdrenja, opravdanja ili traženja prečaca.“

  „…mene je ova cura jednostavno impresionirala! I u ovoj pobjedničkoj fotografiji sa visoko podignutim rukama je prikazano baš sve. Svi treninzi, svi napori, sva odricanja, sve sumnje, sva bol, umor, patnja..i sve je to ova cura pobjedila! Zato hodaj tako uzdignutim rukama, hodaj i ne spuštaj ih jer si to zaslužila!“

Kategorija: